fallback

FOTO: Dol na Braču – skrovita oaza gastronomije, tradicije i pravih dalmatinskih gušta

Typography

Vijugavom cestom uz more pa kroz šumu, pokraj vinograda i maslinika desetak kilometara dug put vodi od Supetra do Dola, pitoresknog minijaturnog dalmatinskog seoca na brežuljku u uskoj udolini skrivenoj od očiju svijeta.

Tu živi svega stotinjak mještana, uglavnom starije populacije i nekoliko mlađih obitelji. Slika je to posve uobičajena za mnoga dalmatinska sela: malo mjesto koje se već desetljećima suočava s odlaskom svojih stanovnika i ruševinama zbog neriješenog vlasništva koje Dolu, okruženom idiličnom prirodom te okupanom dalmatinskim suncem i natopljenom opojnim mirisima juga, daju posebno nostalgičnu notu.

Srcem Dola dominiraju stara crkvica i školsko igralište na kojem nekoliko dječaka igra nogomet, a na brežuljku lijeno i nezainteresirano pase magarac. No ono što Dol izdvaja od svih ostalih sličnih mjesta i čini ga uistinu posebnim rijetka je gostoljubivost kojom goste dočekuju u Konobi „Toni“.

Prošlost i sadašnjost pod brajdom od kivija

U Dol smo stigli iz Supetra, a čim smo izašli iz automobila, raširenih ruku i još šireg osmijeha dočekao nas je vlasnik, naš domaćin, Tonči Matulić, imenjak svojeg djeda po kojem je konoba dobila ime. Uvodi nas, preko mostića kroz dvorište nad kojim se isprepliću tek prolistale grane kivija s granama divlje loze, u jednostavnu tristo godina staru rustikalnu kamenu građevinu, nekadašnju „rakijnicu“, u kojoj se proizvodilo i maslinovo ulje. Polumračnim prostorom dominiraju mali šank od kamena i drva, dva masivna duga drvena stola s klupama i veliki limeni sudovi za vino ukrašeni jarčjim mjehovima. Na moderno doba u kojem živimo podsjetilo nas je tek nekoliko fotografija vlasnika iz mlađih dana i flat-screen televizor pokraj ulaznih vrata.

Još nismo pravo ni prešli prag, a naši srdačni domaćini već su se ustrčali oko nas kao da su nakon dugih godina dočekali stare prijatelje. Tončijev otac, žustri osamdesetogodišnjak, prihvatio se rezanja pršuta dok nas je njegov brat nutkao mirisnim domaćim likerima i rakijama. Bilo je tu svega, od svima dobro poznatog višnjevca do neobične ali izvrsne rakije od – kadulje.
Za to vrijeme Tonči nam je pripovijedao o povijesti Dola i konobe:

– Konoba dogodine ima pedeset godina, a sami počeci konobe bili su '68. godine, kad su bile čuvene Postriske fraje, dok je još pokojni Vice Vukov pjevao u Postirama i ljudi su tu počeli dolaziti na magarcima, konjima i mulama iz Postira. To su bile kolone od pedeset, šezdeset, sedamdeset magaraca, konja, mula, mazgi, što je tko imao. I onda smo tu imali jednoga harmonikaša, posluživali su se sendviči, slani inćuni, malo vina... I tako je to krenulo s tim Dolom i s vremenom smo brat i ja konobu usavršavali i dotjerivali svake godine ponešto i evo, danas je to objekt u kojem svi guštaju. Trudimo se i lipo nam je i dogodine mislimo proslavit' pedeset godina i napravit' jednu feštu.

Na pitanje koliko imaju svojih vinograda odgovara kako nemaju više od tisuću čokota i objašnjava da otkupljuju grožđe od mještana te tako u proizvodnji njihova vina zapravo sudjeluje cijelo mjesto. Od crnih vina nude uglavnom plavac i babić, a od bijelih pošip. Stranci, kaže Tonči, najviše naručuju baš njihovo domaće vino, pitko, jako i gusto, a cjenovno razmjerno povoljno – boca vina stoji naime sedamdesetak kuna.

– Stranci ne vole – nastavlja – one boce od 250 do 300 kuna, kad moraju više platit' vino nego večeru.

Osim domaćeg vina, pršuta, likera i rakije, konoba nudi i mnoštvo drugih ukusnih autohtonih delicija pripremljenih od domaćih lokalnih i sezonskih namirnica. Neizostavni su, naravno, maslinovo ulje od domaćih otočkih maslina, slani inćuni i riba, a posebno su ponosni na drevne recepte za pripremu njihovih tradicionalnih jela i slastica.

Mješine „od jarcih“ i filoksera

Dok smo tako razgovarali, pogled su nam privlačile mješine obješene o sudove za vino, a priča o mješinama posebno je zanimljiva.

– Vidite ove mješine. To su mješine od jarcih. – objašnjava nam domaćin: – To je prije služilo za transport vina i mošta. A na vinogradu bi se gnječilo grožđe u kacah sa batom i stavljalo u te mješine. One su sad krute, ali one bi se po noći bile napunile vodom, s par litara vode, i onda bi se one omekšale. I onda se nosilo u tome. Jer prije nije bilo ni auta ni traktora ni ovoga ni onoga. Jedino su bili magarci, konji, mule i mazge, već šta je 'ko ima' i po dva ta mijeha naprtit' na mulu, mazgu, to je po sedamdeset do osamdeset litara vina. Znači sto pedeset kila u prosjeku. I na tome se gonilo doma i gore na bazen di se to bilo iskrećalo. To je bilo jako teško, ali tako je bilo, nije bilo drugog izlaza. I ne samo to, nego, prije se vino otkupljivalo, nosilo se u Postira dolje, bio bi došao brod i tako. I onda se isto u tim mješinama nosilo na mazgama i to. Poslije su došli traktori pa auti pa ceste. I tako je bilo na Braču, na Braču je bilo jako teško živjeti. I danas je teško, ali eto, lakše je nego prije.

Težak život na otoku prema njegovim je riječima do te mjere nadvladao ljubav prema rajskomu rodnom kraju da je broj stanovnika od početka prošlog stoljeća do danas spao s 936 ljudi na spomenutih stotinjak. Presudna je bila filoksera, štetnik vinove loze koji je poharao otok i uzrokovao posvemašnju neimaštinu koja je ljude natjerala da sreću i dobar život potraže u dalekoj Argentini, Čileu, Australiji i na Novom Zelandu.

No nije sve tako crno. Ipak ima ljudi koji vide potencijal na otoku i u samomu Dolu. Spominje nam tako jednu mladu obitelj koja je u Dol sa svojom mladošću unijela i tračak nade u bolju budućnost, doselivši se iz Splita u mjesto, gdje sad grade kućicu i život.

Hrapoćuša, vitalac, smutica i nešto o puhovima

Prilikom posjeta konobi vlasnik nam je ponosno pokazao kuhinju u kojoj nastaju čuda zbog kojih im se pojedini gosti vraćaju već tridesetak godina i novouređeni dodatni prostor za guštanje u dobroj hrani, vinu i društvu nakon čega smo sjeli za stol u dvorištu da prezalogajimo. Domaćini su nam ponudili domaće vino, pršut, pravo jako dalmatinsko maslinovo ulje, čiji je okus neusporediv s onim iz trgovina, pržene srdele, sireve i posebnu doljansku svadbenu tortu – hrapoćušu.

Taj djelić raja za nepce nazvan je po istoimenom kamenu na koji podsjeća izgledom, a u tajne njegove pripreme uputila nas je Tončijeva susjeda, baka Barica, simpatična i živahna starica koja je do prije koju godinu i sama pripremala hrapoćušu za Tončija i njegove goste. Torta ima podlogu od mljevenih badema koja se nadijeva gustom smjesom od cijelih oraha, bjelanjaka i šećera i zatim se peče. Nakon pečenja dobro ju je staviti u zamrzivač jer se tako lakše reže i ne mrvi se. Tajna su dobre hrapoćuše, povjerila nam je Barica, mljeveni bademi umjesto brašna – oni ne samo da torti daju poseban okus nego i bolju teksturu i čvršću konzistenciju. Jednom ju je, kaže, napravila s bijelim brašnom. Samo jednom, jer njezin sin odmah je primijetio razliku.

Hrapoćuša nije jedini autohtoni specijalitet kojim se ponose stanovnici Dola, ali i svi Bračani. Tonči nam je ispričao kako se pravi vitalac, brački specijalitet od janjetine, zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro Hrvatske:

– To su iznutrice od janjca i crijeva. I onda se to nabije na špicu, na ražanj, omota se maramicom, crijevima, i to se peče jedno sat vremena i nakon sat vremena bude gotovo i onda se lijepo skida, lijepo se reže na komade, zalije maslinovim uljem i petresimulom i servira se na stol. To je delicija. Ravno s ražnja, sa špice ide na stol i onda je to super i ljudi to stvarno vole.

Njegov nam je brat iz posebne knjige, svojevrsne kronike i kuharice, pročitao recept o pripremi smutice, piću od svježega ovčjeg ili kozjeg mlijeka pomiješanog s crnim vinom, pri čemu je omjer mlijeka i vina otprilike 1 : 5, a piju ga i djeca i odrasli. Nećete vjerovati, ali poseban je specijalitet otoka i – puh! Peče se na vatri i jede između dviju kriški kruha, no njegov lov nije dopušten cijele godine pa o tome ovisi i ponuda tog rariteta.

Gosti kod Tonija mogu uživati i u janjetini s ražnja, raznim pekama, ljeti i u punjenim paprikama, a u ponudi su i razni gulaši. Gosti, kaže Tonči, vole pojesti i nešto „na žlicu“, a ne samo s roštilja.

Dolska procesija na Veliki petak

Na pitanje o sadržajima koje nudi Dol Tonči nam je spomenuo uređene biciklističke staze i staze za šetnju, no kao glavnu atrakciju ističe 5,2 kilometra dug put procesije koja se svake godine održava na Veliki petak, a posebna je po svojoj zahtjevnosti. Procesija započinje u mjesnoj crkvi, nastavlja se do crkvice svetog Petra odakle se uspinje prema crkvici svetog Mihovila iz 11. stoljeća, koja se nalazi na visokome središnjem brdu, te se nastavlja do Velog brda i ruševne crkve svetog Vida, odakle se spušta natrag u selo. Procesiju, koja traje oko dva do tri sata, predvodi križonoša, a cijelim putem pjeva se tradicionalni napjev „Gospin plač“.

Dol, tako malen i skrovit, skromno je mjestašce, ali zbog svojeg bajkovitog izgleda i položaja očarava svakog gosta i ako vas put nanese na otok Brač, obiđite ga uzduž i poprijeko te posjetite i Bol i Dol – taj romantični kutak svijeta, oazu tople gostoljubivosti i prave dalmatinske tradicije. A ako poželite provesti i nadolazeće uskrsne blagdane negdje izvan doma, Dol će vas zasigurno oduševiti svojim autohtonim specijalitetima, toplim srcima domaćina u Konobi Toni i tradicionalnom procesijom na Veliki petak te u vama pobuditi ono iskonsko blagdansko raspoloženje koje puni i srce i dušu.