fallback

Autostopom na Novi Zeland ili pustolovine Tomice Kristića na putu do „Međuzemlja“

Tomica Kristić

Typography

- Najviše se bojim dana kada ću napustiti „istočni“ mentalitet i način razmišljanja i zakoračiti opet u „zapadni“, u kojemu materijalizam i kapitalizam diktiraju tempo života – kaže nam taj varaždinski pustolov.

 Hrabri i pustolovni mladić Tomica Kristić krenuo je prije više od godinu i pol na put autostopom do Novog Zelanda. Mediji su ga srdačno ispratili s varaždinskog Korza pa bi bio red i da u razgovoru s Tomicom provjerimo kako njegova pustolovina napreduje. Naime, Tomica ne putuje kao turist, nego se oslanja na dobrotu stranaca i skromnu ušteđevinu, a dosad je proživio onoliko koliko većina nas vjerojatno ne bi ni u nekoliko života – čamcem iz rijeke uplovio u ocean, vidio pauka veličine šake, družio se sa zmijama, učio boksati od tajlandskog učitelja, šetao stazom u Burmi koja je prenesena i na kompjutersku igricu Mortal Kombat, dao monahu u budističkom samostanu da ga tetovira, vozio bicikl vijetnamskim plantažama čaja, živio u selima čije su kuće izrađene na vodi, volontirao na farmi u Tajlandu, spavao u mračnim hotelskim sobama, vize za pojedine zemlje čekao tjednima...

Zaustavila ga džungla

U tih godinu i pol prošao je kroz 16 zemalja i ispred sebe ima još najmanje deset zemalja. Tomica svoje zapise objavljuje na blogu, ali već smo se zabrinuli da mu se nešto dogodilo, jer se pet mjeseci nije javljao, no neki je dan objavio „post“ kojim je najavio da nastavlja svoju autostopersku priču, koja je zapela negdje na Tajlandu, gdje ga je zaustavila džungla pa je autostoperski način puta zamijenio – čamcem.

Prvu večer sjeli smo u čamac i otplovili niz usku rijeku. Prolazeći kroz gustu vodenu prašumu i drvene vodene kolibice koje se savršeno uklapaju, shvatio sam da mi se upravo ispunila jedna od najvećih avanturističkih želja, jednog dana zaviriti u pravu pravcatu džunglu. Sa suzom u oku i neopisivim napadima euforije, niz rijeku spustili smo se u more – opisao je svoj susret s rijekom i džunglom zapanjen ljepotom i zvučeći kao Tin Ujević.
Priznaje da mu je to bio najluđi vikend u životu.

– Sve to nije se dogodilo u turističkom aranžmanu, nego u pravom autohtono-lokalnom okruženju, uz vodstvo lokalnih ljudi, koji zauzvrat ne traže ništa, osim iskrenog smješka – kaže.

Zapisi Tomice Kristića već su toliko narasli da bi se komotno mogla objaviti i knjiga pa ćemo se mi osvrnuti samo na pojedine njegove posjete, uglavnom s posljednjih putovanja – u Indiju, Kambodžu, Vijetnam i Tajland – koji su nam zapeli za oko.

Na primjer, volontirao je u jednoj školi s egzistencijalno ugroženom djecom u sjeverno-istočnom djelu Indije, u Sikkimu, i to, kako kaže, samo zbog predivne atmosfere, predobrih ljudi, preslatke djece i stvarnom potrebom za pomoći.

Mislim da bih tamo bio još dan-danas. Međutim, zbog vize koja je isticala, morao sam napustiti Indiju. Tri tjedna, koliko sam tamo volontirao, vidio sam dosta za cijeli život. Od istinske, neiskvarene ljudske dobrote do jako teških uvjeta u kojima djeca žive. Neka djeca su bez roditelja te žive u školi, dok neka imaju samo jednog roditelja koji ih svaki dan vozi u školu – opisao je.
Pojasnio je i kako je od klošara na cesti i žicaroša prijevoza postao učitelj studentima.

– Lijepo. Jednog dana date otkaz na poslu, kupite ruksak, spakirate ga i krenete na dalek put autostopom. Slijedi malo više od godinu dana klošarenja (gore-dolje, lijevo-desno, naprijed-nazad, suze-smijeh, tuga-radost) te nakon godinu i pol dostopirate do Vijetnama. Posudite si košulju, cipele i kravatu, ušetate se u školu i pitate za posao – rekao je.

Od klošara do učitelja

Naime, u Vijetnamu je vodio petotjedni tečaj engleskog jezika, imao je 40-ak studenata, raspoređenih u dva razreda. Tomica Kristić dosta ažurno objavljuje svoja iskustva na Facebook stranici „Tomica Kristic – Journey to Middle-earth“. On ne objavljuje samo revijalne stause, nego i svoja promišljanja, koja su vrlo vrijedna i često graniče s filozofijom i duhovnošću. Tako se zapitao i o prirodi njegovih „postova“, radi li to zbog drugih ili ipak samo zbog sebe, pa se na neko vrijeme odlučio maknuti s interneta.

– Donio sam odluku da se malo maknem s Facebooka zato što mi je sve to postalo prenaporno. Postavio sam si veliko i škakljivo pitanje: “Kada se odvažimo na neko putovanje, putujemo li istinski zbog sebe? Ili zbog drugih? Sve te statuse koje stavljamo, stavljamo li ih zbog sebe? Ili samo zbog lajkova kojima si pumpamo ego? – zapitao se i nestao na neko vrijeme.

Zadivljen je karakterom ljudi koje je susretao.
Možete li zamisliti sebe da pokupite autostopera i nakon što mu pružite besplatan prijevoz, hranu i piće za kraj mu još darujete 45 dolara? Ja sebe još uvijek ne mogu, iako sam vrlo često svjedok tome - kaže.

U Kambodži ga je zadivio kompleks Angkor hramova, naročito Ta Prohm.

– Definitivno najzanimljiviji hram. Atraktivan je po tome što iz njegovih kamenih blokova rastu ogromna drveća. Savršeni spoj prirode i ljudske ruke. Hram je omeđen džunglom te će ga u nekoj daljnjoj budućnosti valjda i pojesti. Unatoč toj mistično-čarobnoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koja se odvijala i koja će se još odvijati unutar i izvan njega, danas se svi vade na Angelinu Jolie. Prije desetak godina ovdje je sniman Tomb Rider i lokalni ljudi, pogotovo turistički vodiči, spominju njezino ime kao novo božanstvo. Angelina! Angelina! – našalio se.

Što se tiče fotografija, većinom je fokusiran na ljude i njihove emocije. Kaže da izbjegava mrtvu prirodu, ali...
– ...ali dolaskom u Bagan napravio sam veliku iznimku i fotografirao samo TO. I ništa više. Samo objekte koji su nastali od ruke čovjeka. Valjda. Tako se priča. Grad ima oko 4000 hramova, pagoda te tvrđava i nisam im mogao odoljeti – priznaje.

Kaže da se najviše boji dana kada će napustiti „istočni“ mentalitet i način razmišljanja, ljude koje kroz život vode nevidljive i neopipljive stvari, i zakoračiti opet u „zapadni“, u kojemu materijalizam i kapitalizam diktiraju tempo života te nas uče da se priznaje samo ono što je na dodir opipljivo.

Dodaje da još uvijek nije susreo ni jednog hrvatskog „backpackera“. Zato, za kraj, Tomica ima poziv za vas.
- Ajde ljudi, dignite se iz tih svojih komfortnih fotelja, dajte već konačno taj otkaz na poslu, izađite iz te svoje sigurne luke i otplovite u svijet. Čekam vas na Istoku.

Prijavite se na naš Newsletter