Izbornik

Darwin Butković o Radovanu Terstenjaku i „Palom borcu“

Kipar Radoslav Terstenjak - predavanje

Typography

Slikar Darwin Butković u Galeriji Hrvatskoga društva likovnih umjetnika u Kuli stražarnici održao je predavanje o kiparu Radoslavu Terstenjaku (1922. – 1950.), kako je rekao, u vrijeme nakon rata jedinome varaždinskome kiparu, koji je danas zaboravljen.

Radoslav Terstenjak izradio je kip s nazivom „Pali borac“, kako je pisalo na prezentaciji, koji je smješten ispred vile Bedeković. Vjerojatno bi još uvijek bio zaboravljen da mediji nisu nedavno pisali o njemu. No povod spominjanja u medijima nije bio umjetničke nego ideološke prirode, naime, odnekud se pojavila informacija da je riječ o partizanskom spomeniku, kakvi danas ne uživaju veliku popularnost. Međutim, riječ je o neimenovanom ranjenom borcu, iznimne umjetničke vrijednosti, pojasnio je Darwin Butković, a voditelj galerije Nenad Opačić izrazio je divljenje prema autoru i njegovu djelu jer je jedino koje mu je „sjelo“ u to vrijeme jer nije prikazivala ništa patetično, nego sudbinu palog borca, intimno i kvalitetno u odnosu na tadašnju plastičnost, puške i bombe, dok ovaj borac samo pada.

Zaposlen u muzeju

– Lik smrtno ranjenog čovjeka mora prije svega prikazati bol čovjeka koji umire, jer to je ono najljudskije u svima nama, treba izraziti tragiku čovjeka u trenutku njegove smrti – rekao je sam autor o kipu.
Predavanje je održano baš u HDLU-u zato što je Terstenjak bio član tog društva, koje se tada doduše zvalo drugačije – Slikari i kipari Hrvatskog zagorja i Međimurja. Obitelj Terstenjak također je bila na predavanju, njegovi sinovi i unuk.
– Ovo je predavanje zamišljeno kao sjećanje na Radoslava Terstenjaka. Kad sam upoznao njegova unuka, u druženju sam saznao puno toga. Izvori su mi bili i ostatak familije i zapisi varaždinskoga Balzaca, Vilka Ivanuše, odnosno tekst „Sjećanje na Terstenjaka – Radeka“. Živio sam preko puta skulpture, svaki dan sam je gledao i to je još jedan razlog zašto mi je tema zanimljiva – pojasnio je Darwin Butković.

Radoslav Terstenjak završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Predavali su mu Krsto Hegedušić, Frano Kršinić, Antun Augustinčić, a Dragutin Tadijanović predavao mu je narodni jezik za vrijeme NDH. Atelje je imao u palači Sermage, bio je zaposlenik muzeja, zaposlio ga je Krešimir Filić. U muzeju radio je kao kustos, a 1949. godine bio je oslobođen rada kako bi mogao izrađivati kip.
– Ekonomska kriza pogodila je svijet 30-ih i 40-ih godina. Tada avangarda više nije zanimala kipare, nego se vraćaju intimi, društvu, realizmu s prizvukom intime i često odlaze u Zagreb. Prijatelj Radovana Terstenjaka bio je, na primjer, hrvatski kipar Kosta Angeli Radovani, rođen 1916. godine u Londonu. Budući da je bio imućniji, rekao mu je: „Poklonit ću ti stakla da ostakliš atelje.“ Međutim, varaždinski umjetnik preminuo je prije toga – rekao je predavač.

Nadzirao lijevanje

Suvremenici Radovana Terstenjaka bili su Miljenko Stančić, tada još student, ali Terstenjak ga već spominje i cijeni, slikari Julije Merlić, Ladislav Kralj Međimurec, Pavle Vojković, Ivo Režek, slikarica Josipa Gattin-Vojtjehovski, kipar Lujo Bezeredy, kipar Aleksandar Schulteis, Andrija Kuštović i slikar Gabrijel Horvat.
Darwin Butković na prezentaciji je pokazivao radove kipara, biste članova njegove obitelji i druge skulpture u terakoti ili u gipsu, kojih je napravio 50-60, puno za kratak život, dodao je predavač.
Usporedio ga je s umjetnikom Jozom Kljakovićem, koji je nestao iz kolektivne memorije jer je pobjegao u Argentinu, a autor je znamenite freske u Rimu. Auguste Rodin i Ivan Meštrović uzori su Terstenjaku.

– Razmišlja o pokretu, samo pokret stvara iluziju u kiparstvu, imao je i druge brige, trebalo je u Zagrebu nadzirati lijevanje, jer tamo je uvijek bio neki pijanac koji nije imao volje raditi, a Terstenjak je želio da se što prije odlije. Bio je bolestan, ali je negirao bolest, kao da je predosjećao da mu se bliži kraj. Modelirao je u glini – kazao je.
Kip je prvotno postavljen na partizanskom dijelu Gradskoga groblja u Varaždinu, a kasnije je premješten, no ni sad nije na pravom mjestu, ustvrdio je Butković, jer je želja autora bila da bude uz bijeli zid od kamena. Predavanje je završio mišlju da bi trebali brinuti o baštini i češće predstavljati zaboravljene umjetnike kao što je na primjer Đuro Sudeta.